Sportski radnici i entuzijasti su, kažu, davno iščezli. Vremena su se promenila, ljubav prema sportu se pretvorila u trku za novcem, emocija se, kod mnogih, s terena preselila u novčanik. Možda i jeste tako, ali ima i svetlih primera.
U rukometu je Uroš Momirović. Nije se pojavio, to je njegov sport. Nekad ga je igrao, bio u Upravnom odboru Partizana, a sada ima svoj klub. Ime – Borba. U potpunosti ime tog kluba odslikava ono što Uroš Momirović radi – bori se da ovaj nekada trofejni sport ne doživi neslavnu sudbinu.
Pitanja „milion“, pa da krenemo…
Otkud ta zanesenost rukometom?
– To je i teško da se objasni. Počeo sam da ga treniram jer mi je bilo blizu kuće, a posle više nisam trenirao nijedan sport, rukomet mi je ostao blizak. Jeste da u Srbiji nije nešto popularan i nema neke posebne uslove, a ja kad sam trenirao, trenirao sam isključivo napolju. Nije da je bilo romantično, na betonu nije toliko zabavno – rekao je Uroš Momirović za Xtipsport, tokom posete našoj firmi.

Partizan sada izgleda kao ozbiljan evropski klub
U vaše vreme bilo je i recidiva uspeha, sada uspeha nema, nema ni prevelik broj dece, da li vam je to predstavljao alarm da ne ulazite u čitavu ovu priču i šta je prevagnulo da krenete s radom na toj popularizaciji?
– Kada sam ja počinjao da treniram, rukomet je bio izuzetno uspešan sport. Reprezentacija tadašnje Jugoslavije je osvajala medalje, naši igrači su bili u najboljim svetskim klubovima. Da nije bilo košarke i vaterpola, koji su svake godine uzimali zlatne medalje, bio bi rukomet još popularniji. Poslednji uspeh naše reprezentacije bio je 2012. godine, s pola tih igrača sam nekada igrao u mlađim kategorijama, naravno ja sam daleko kvalitetom od njih.
Bili ste u Partizanu kada nije bilo ni lako, ni tako lepo?
– Pre par godina me Branko Kokir pozvao da se uključimo u rad Partizana i uspeli smoi da ga spasimo. Budžet je bio mizeran. Dok smo mi došli krajem novembra, na plate igrača potrošeno je 5.000 evra. Baš je bilo u lošem stanju. Mi smo ga stabilizovali, doveli Partizan donekle, a posle nas je došla druga uprava koja je obezbedila ozbiljna sredstva. Partizan sad izgleda kao ozbiljan evropski klub i ja im čestitam na tome.
Samoodrživ klub, a ne zarada
Odlučili ste da formirate sopstveni klub. Zašto?
– Mene je uvek interesovao, pre svega, rad s mlađim generacijama, sistemski pristup, da nešto dugoročno možemo da ostavimo i da ima neki trag. Ono što je mene zaprepastilo je da gotovo nema juniorske lige. Na području Beograda formalno ima, to su po četiri-pet klubova koji i ne odigraju sve utakmice. To je smešno, šest-sedam kola za celu sezonu. Ni kadetske nisu baš sjajno postavljene, mnogo manje nego pionirskih ili mlađih, ne mogu da verujem da se rukomet nalazi na tom nivou. Hteo sam da probam da pomognem da taj sport, koji je jako dobar, opstane kod nas. Ljudi kad kritikuju rukomet, stanje i reprezentaciju, uopšte nisu svesni da ovo što igra naša reprezentacija je van svih očekivanja. Kada se pogledaju odnos ulaganja u rukomet u Srbiji, pogotovo u mlađim kategorijama u kojima se razvijaju igrači, i rezultati reprezentacije, uspeh je neverovatan. Ta deca koja dolaze od 15. godine jako malo treniraju, imaju jako loše uslove, uglavnom dva tri puta nedeljno treniraju po sat vremena. Moja želja bila da pomognem, napravim klub, da obezbedimo talentovanoj deci više treninga i utakmica, da mogu da pariraju svojim generacijama u inostranstvu. Moj motiv da uđem u rukomet je bio to što sam prepoznao loše stanje, delovalo mi je da rukomet ide ka gašenju, što je baš, tužno.

Ljudi ulaze u nove projekte s motivom da zarade, a vi imate samo trošak, ako to može da se kaže za nešto što se voli?
– Zarada? I ne računam da ćemo da zaradimo. Moja želja je da u jednom momentu napravim samoodrživi klub, a mislim da to nećemo moći da uradimo još sigurno desetak godina. Da probamo da napravimo sistem koji će moći sam sebe da održava, da se razvija, da bude interesantan sponzorima, da kroz prodaju igrača, odnosno slanja tih igrača u jače lige, obezbediomo i finanisranje, kako bi deca dalje mogla da se razvijaju i treniraju, sa dobrim trenerima – jasan je Uroš Momirović.
Ne verujem u koncept sporta bez obrazovanja
Vidite, dakle, sebe u rukometu još minimum deset godina?
– Ne vidim sebe da izlazim, nije mi to ni plan. Želim da budem dugo u rukometu. Zbog intenziteta igranja rukometa ograničeno je treniranje, ne može da se trenira pet-šest sati dnevno, kao fudbal i košarka. Rukomet, zato, omogućava deci da se obrazuju. U nekim drugim sportovima da bi bio konkurentan, moraš u ranoj fazi da napustiš obrazovanje, a ja ne verujem u koncept da bez obrazovanja možeš dugoročno da funkcionišeš kao čovek. Uvek deci u klubu govorim da treba pre svega da vode računa o školi i svojoj budućnosti, a ne o sportu, sport je neki dodatak.
Klub nosi zanimljivo ime, Borba. Šta možete da nam kažete o njemu?
– Imao sam ideju da napravim tri tima. Između pionirske i kadetske generacije se mnogi klubovi gase jer je kadetska skuplja za funkcionisanje, nema adekvatnih sala, skupe su, pa deca prestaju da treniraju. Mi želimo da toj deci koja treniraju po školama rukometa, omogućimo dalji razvoj. Oslanjamo se na dva kluba, Arenu i Zemun, mogu da dođu i sva druga deca koja žele da treniraju. Nažalost, hala je malo dalje, u Padinskoj Skeli, verujem da ćemo vremenom naći i i neke bliže hale. Osim cene, problem je što ne možete da nađete termin, termina nema, obično su oni samo od 20 do 23 sata. Plan nam je da otvorimo i školice rukometa Borba. Gledamo da ih otvorimo na levoj obali Dunavi, u Krnjači Kotežu, naravno i Novi Beograd, bliže dunavskoj strani, ne savskoj. Sarađujemo sa Rakovicom, Obilićem, mnogim klubovima… Želimo da postavimo i nove punktove gde deca mogu da treniraju, ideja je da to budu Stari grad i Vračar. Da probamo tamo, tamo nema nijedan klub za treniranje dece. Postoji samo Obilić, koji ima seniorski tim i to je to. Treba naći trenere, termine, ali dobro. Moramo da popularizujemo rukomet da nam ne bi nestao.
Finansiramo dvoje mladih koji uče za trenere
Koliko trenutno imate dece i ko radi sa njima?
– Trenutno smo fokusirani na kadetsku selekciju. Za sada imamo oko 30 dece, trenutno nemamo prostora za više. Plan nam je da imamo i ženski tim, da imamo pravi rukometni klub. Trenutno imamo nekoliko trenera, glavni je Damir Stojanović, master kouč, jedan preozbiljan trener, možda i najbolji kod nas za rad s decom, tu su Slaviša Radulović iz Arene, Nenad Gačić koji je bio i meni trener, Ivan Lukić je trener golmana. Imamo i dvoje mladih ljudi kojima finansiramo školovanje, koji pohađaju trenerske kurseve, da bi mogli da rade s decom, na pravi način. Klub se takmiči u kadetskoj ligi i Prvoj ligi Srbije, treći rang takmičenja. Počeli smo prošle godine, sad imamo ambiciju da dovedemo još par igrača i da se plasiramo u Super B ligu, drugi rang takmičenja. Druge godine postojanja smo se plasirali na kadetsko prvenstvo Srbije, a za sledeću nam je cilj da osvojimo kadetsko prvenstvo Srbije. Na nivou Srbije, nažalost, ne postoji juniorsko prvenstvo.
S obzirom na brojne probleme, dobro je da je rukomet još živ kod nas?
– U Beogradu najviše nedostaju prostor za treniranje i treneri. Jako je malo hala i treninga. Savski venac, Vračar, Stari grad i Zvezdara nemaju nijednu rukometnu halu, dakle čitav centar Beograd. Sad se pravi hala Radničkog, nisam siguran da li će na kraju da se uopšte koristi za rukomet, orijentiše se ka košarci, a bilo i dobro da i rukomet dobije neke termine. Ne znam ni kako se ovaj broj igrača napravi u rukometu. Opet, imamo reprezentaciju koja ide na velika takmičenja, igra ravnopravno sa drugima, ne ulazi u završne faze, ali eliminisali smo Mađarsku koja ulaže u rukomet daleko više od nas.
Tri tima u tri ranga takmičenja
Vidite li u nekom segmentu budućnosti navijače Borbe, ljude sa šalovima i kapama s imenom vašeg kluba?
– Tome se i nadam. Ako ne formiraš klub s kojim ljudi ne mogu da se identifikuju, onda nisi ništa uradio. Imamo princip da se deca razviju kao pravi ljudi, da zavole sport i da postanu rukometaši. Želimo da svi osećaju taj klub kao svoj, čak i ako odu od nas, da uvek mogu da se vrate po savet i na trening. Želimo i da se i roditelji i rođaci, prijatelji, vremenom identifikuju s klubom. Da se stvori navika da ljudi gledaju rukomet, a da deca ovaj klub osete kao svoj.
Razmišljate li i o ulasku u Super A ligu?
– Dugoročni plan je da imamo ekipu u svakom rangu takmičenja. Želimo da imamo ekipu koja se uvodi u senorski rang takmičja, ekipu koja razigrava igrače i ekipu koja će ravnopravno da se bori u najvišem rangu i da sve to bude zasnovano na mladim igračima koji će da predstavljaju budućnost našeg rukometa – odgovorio je Uroš Momirović.
Foto: Xtipsport