Dok se gleda u sopstveno dvorište, vidici su skučeni i mislite da je sve bajno i sjajno. U toj nekoj samoobmani nalazi se i srpski rukomet. I ljudi u njemu koji misle kako je divan, uspešan i plodan.
Stvarnost je, nažalost, drugačija.
Sve dok se ne propnete na prste i bacite pogled preko ograde ne znate kako su razvijeni drugi. Onda shvatite da su rukometne bašte na drugim mestima mnogo bolje i izdašnije. Boje su intenzivnije, šarenije i omamljujuće. Vidite nešto za šta niste verovali da može tako lepo i shvatate gde je vaše mesto…
Nije dovoljno da se promeni ime
Srpski rukomet je u velikim problemima. Šta vredi što ima vode, kad nema ko da zaliva to cveće i brine se o tim izdancima.
Tone sve dublje, a niko to da kaže i krene da rešava stvar. Ljudi u Savezu moraju da promene i način delovanja, a ne samo ime organizacije (više nije Rukometni savez Srbije već je Srpski rukometni savez). Najveći problem ovog sporta mora da se napadne svom silinom, da korov potpuno ne bi ovladao ovim sportom.
Treneri su najveći problem!
Gde rade naši stručnjaci?
Gde oni rade? Imamo li ih u inostranstvu i ako ih imamo, kako se to inostranstvo „zove“? Može li iko da se seti kada je poslednji put neki naš trener radio u Nemačkoj, Francuskoj, Španiji, Mađarskoj…
Da tu ne računamo one koji nemaju nikakve dodirne veze sa srpskim rukometom, one koji su iz patika otišli na trenersku klupu, kao što su Danijel Anđelković i Momir Ilić. Oni nikada nisu radili kao treneri u Srbiji…
Ne valja dok je Beograd centar
Ko radi sa decom u Srbiji? Samo Saša Kandić, koji je trenirao nosioce ove kadetske reprezentacije koja je osvojila neslavno 14. mesto na tek završenom Evropskom prvenstvu održanom u Beogradu? Da li se u 21. veku dogodilo da naša selekcija bude domaćin kontinentalnog takmičenja u mlađim kategorijama i bude slabije plasirana? Nije? Nije li to, onda, znak za opštu rukometnu uzbunu?
Vratimo se na prethodno pitanje – da li u Srbiji još neko radi sa decom osim Kandića?
Neko u Kaću, Crvenki, Sivcu, Vrbasu, Apatinu, Adi, Bačkoj Palanci? Možda Jagodini, Kragujevcu, Kraljevu, Mladenovcu? Ili Boru, Majdanpeku, Zaječaru? Na zapadu Srbije u Užicu, Čačku, Požegi, Novoj Varoši, Prijepolju?
Gde su ti treneri koji otkrivaju talentovanu decu i uče ih tajnama ovog sporta, ali na moderan način? Koji ne biraju igrače po figuri i platežnoj moći roditelja njihove dece, nego po brzini, skočnosti i ostalim parametrima. Gde odmah niži biva odstranjen jer ima viših, gde slabiji gubi bitku već u primarnoj selekciji jer ima snažnijih.
Gotovo čitava kadetska rukometna reprezentacija je iz Beograda. Rukomet je, zna se to, uvek bio sport malih mesta. Dok je bilo tako bilo je i uspeha.
Brkovićev novi neuspeh
Sada uspeha nema. Ni to što je ovu generaciju vodio Aleksandar Brković ne ide u prilog ovim momcima. U prva dva pokušaja je na Evropskim prvenstvima bio 10. i 13. Sada je 14.
Nikako da naučimo.
Nikako da deca imaju trenere od kojih će da nauče. Ovako moraju da kao jako mladi odu u inostranstvo da uče od stranih trenera. Od nekoga moraju. Zato su Blečić i Pavlović već u Sloveniji (sada su Slovenci vicešampion Evrope u kadetskoj selekciji i bronzani u juniorskoj). Oni mogu i znaju, a mi?
Ne tako davno je sam Brković, dok je bio generalni sekretar RSS, izjavio:
– Jedna od najvažnijih funkcija u sportu je trener. Smatram da su u razvoju dece u tom najmlađem uzrastu možda i najpotrebniji kvalitetni treneri, ali isto tako i nadalje kroz razvoj, sve do seniorskog uzrasta i selektora A reprezentacije. Za mene je to veliki izazov, da kroz još bolju saradnju sa zajednicom trenera doprinesemo da naši treneri rastu, edukuju se na nacionalnom nivou ali i na velikim takmičenjima.
Tu je izjavu dao pre dve i po godine. Koliko se odmaklo od tada? Odmaklo se do 14. mesta kadeta u Beogradu. Umesto napred, srpski rukomet konstantno ide unazad.
Foto: rss.org.rs
3 Komentara
Ajde, nemojte da se vise prepucavamo ,te Savez je kriv , te treneri te ovaj te onaj. Jssno je da u nas sport nema sredstava a to povlaci sve za sobom.
Kvalitetne dece je sve manje jer im se nema sta ponuditi, od najosnovnijih uslova za rad, a samim tim i treneri nemogu normalno raditi. Tacno je da je nekad veliki broj igraca dolazio iz manjih sredina a da li se neko pita zasto vise nije tako ? Pa nazalost koja se to sredstva daju tim sredinama kada nemogu da plate ni prevoz ni kotizacije a kamoli da ponude nesto vise. To se sve mora resiti na visokom nivou a ne na navijackom a jos manje politickom.
Odavno sam napisao , krivac je nakaradni sistem društva. U njemu nema mesta za iskusne i one koji znaju . Forsira se sistem poltrona i podanika , te svaka kritika ma koliko bila ispravna ,nailazi na otpor neznalica i nestručnjaka. U svemu uligu igraju statistički parametri i stručnjaci koji ni srednje škole nisu završilu , ali su dobili diplome na nekakvim skraćenim kursevima i to platili 50 hiljada. Ali to je normalno ,jer i u društvu važi pravilo šta će ti diploma ,važno je da ne talasaš i da si član stranke. Imamo stotine takozvanih stručnjaka , koji nigde niti su radili niti rade , al je važno da plaćaju članarinu. I najnovije da je prvenstvo organizovano u Beogradu ? Tih nekoliko dana dečaci su proveli po hotelima i u hali , i šta je tu predstavljanje države i grada . Dali su obišli neke znamenitosti Beograda , muzeje i slično. Sve je to trafiking turizam , pa i ne čudi izjava da je organizacija uspešna ,da su neke pare potrošene, da su organizatori zadovoljni!. Zato ne čudi zašto razvijene rukometne zemlje i ne zanima organizacija ovakvih takmičenja . Kada niko to neće , e mi ćemo to predtaviti kao nekakav uspeh . Činjenica je da nemamo stručnjake , da nemamo trenere i da nam je sidtem propao. Važno je da se novac troši i rasipa nez ikakvog plana i koristi!
Znate li koliko košta Evropsko prvenstvo i gde su ta sredstva mogla biti iskorišćena kao i energija sigurno 30ak ljudi koji su organizovali. I koliki je budžet saveza, budžeta ima za stimulaciju trenera i klubova koji stvaraju ali sadašnji recept je pojesti svoju materiju i produžiti mandat u fotelji. Tekst gadja u srž, a srž jeste da treba tražiti način za egzistenciju i motivaciju mladih trenera(trenera bez znanja uz mentorstvo iskusnih trenera(mentori ne moraju biti Srbi)), pravedan rad i poštovanje mladih koji treniraju i pravljenja ambijenta da se zadrže. Još važnije treba stvoriti ambijent da je igra ispred rezultata, jer na prvenstvu nismo imali ni igru ni rezultat, a još žalosnije igrači koji važe za talente ne mogu ispuniti taktičke zahteve rukometa u 2026. P. S. Kao neko ko je u rukometu 30ak godina smatram da je Slovenija 30-40% manje talentovana od Srbije, a šta se desilo između 14-18 godina pravi razliku na ovom prvenstvu…zato je važno planiranje.
Da se osvrnem i na žensko svetsko prvenstvo 2008 gde je pobeda nad Argentinom 1 razlike okarakterisana kao uspeh(Argentinke treniraju na betonu i u hangarima… Reprezentacija je doživela krah protiv nekoliko prosecnijih rukometnih zemalja npr. baš ista Slovenija 14:26 i krajnji plasman mislim 20. mesto…Simptomaticno da ćemo razmišljati kako da podmitimo i utičemo na sudije u obe konkurencije,a ne o tome da devojke nisu bile ni u jednom segmentu dobre… Individualna odbrana, timska odbrana, individualni napad, kolektivni napad, polukontra, stav, aktivnosti u napadu(sve je to nešto što trener uči igrača) … Premalo je mladih koji se bave rukometom da bi se oslonili na skrovi talenat jer je on rezultat kvantiteta… Kvalitet igre i rezultat dolazi samo iz sistema odnosno fluidnosti grupe…