Poverenje u trenera. Vera u proces. To su neke stvari koje se u modernom sportu ne viđaju tako često. Davno je prošlo ono vreme kada je moglo da se dogodi da Željko Obradović bude 13 godina trener Panatinaikosa, a Pablo Laso 11 uzastopnih godina na klupi Reala. Ipak, u Olimpijakosu su „staromodni“ i to im je donelo četvrtu titulu Evrolige!
Klub iz Pireja je od 2020. godine tvrdoglavo pružao šansu Jorgosu Barcokasu. I kad su ostajali bez finala na Fajnal-foru ili kad su gubili u finalu. Dali su mu vremena da sve složi i vratilo im se. Ovo je Olimpijakosu bilo peto uzastopno učešće na fajnal-forovima, a bez titule su bili od 2013. godine. I sve je za njih prošlo kao u snu. Savladan je Real u finalu i zasluženo osvojen pehar.
Konačno je prekinuto i prokletstvo prvog mesta. Pre nego što je to sada uspelo Olimpijakosu, timovi koji su u pre dolaska na Fajnal for bili prvi u ligaškom delu, ostajali su bez krune. To se dogodilo Real Madridu (2017, titulu osvojio Fenerbahče), CSKA iz Moskve (2018, Real Madrid), Fenerbahčeu (2019, CSKA), Barseloni (2021, 2022, titulu oba puta uzeo Efes), Olimpijakosu (2023, Real Madrid), Real Madridu (2024, Panatinaikos) i Olimpijakosu (2025, Fenerbahče).
Depresija zbog povreda
Igrao je Jorgos Barcokas na poziciji krilnog centra, ali je relativno brzo završio karijeru. Problemi sa povredama počeli su kada je imao 21 godinu, a do 28. je već imao nekoliko teških operacija kolena. Pokidao je prednje ukrštene ligamente na oba kolena, što je u to vreme, praktično, predstavljao nagoveštaj kraja igranja. Da nije toga bilo, verovatno bi potpisao za AEK ili Olimpijakos, koji su bili zainteresovani za njega. Konstantni bolovi, terapije i operacije uzeli su danak i nisu dozvolili da se ostvare igrački snovi.
Odluku da definitivno prestane da igra košarku Barcokas je opisao kao izuzetno traumatičnu:
– To je bilo kao moja prva sahrana. Bilo je razarajuće za mene. Počeo sam da patim od depresije zbog toga.
Spas u trenerskom pozivu

Košarku nije mogao više da igra, ali je košarci mogao još mnogo da pruži. Izlaz iz depresije pronašao je u trenerskom pozivu.
Još kao mlad, s 20 godina, pomalo je Jorgos Barcokas radio s decom, a od 28. godine se potpuno posvetio trenerskom radu. Krenuo je od nižerazrednih klubova u Atini. Sam Barcokas je govorio da mu je trenerski poziv vratio nadu i pružio šansu da ostane u košarci.
Prvi posao u grčkoj eliti imao je u Larisi, odakle prelazi u Marusi, u kojem je debitovao kao glavni trener u Evroligi i senzacionalno odveo tim iz kvalifikacija među 16 najboljih. Pažnju najvećih timova skrenuo je u Panioniosu, s kojim je obezbedio plasman u Evroligu.
Dolaskom u Olimpijakos, 2012. godine, počinje ono pravo. Tada je nasledio legendarnog Dušana „Dudu“ Ivkovića i već u prvoj sezoni odbranio je titulu šampiona Evrope u Londonu, postavši prvi grčki trener u istoriji koji je osvojio Evroligu! Već tada je Jorgos Barcokas postao legenda, ali nije se zadovoljio time, nije „ispucao“ sve ambicije. Usledili su novi izazovi, u Lokomotivi Kubanj, Barseloni i Himkiju.
U Krasnodaru je napravio senzaciju odvevši ovaj ruski tim na njihov prvi i jedini Fajnal-for Evrolige. Sa Barsom nije imao sreće jer je ta sezone (2016/17) obeležena velikim brojem povreda ključnih igrača zbog čega Barsa nije uradila mnogo, a sa Himkijem je ostvario istorijski uspeh plasmanom u četvrtfinale Evrolige.
Žrtvovanje ega za uspeh tima
Spada Barcokas u red trenera one „stare škole“ gde je trener „tata“, a igrači „deca“. Od prvog dana stvaranja ove šampionske generacije insistirao je da zvezde poput Evana Furnijea i Tajlera Dorsija moraju da podrede sopstveni ego timskom uspehu. Njegove javne kritike njima upućene i držanje ovih igrača na klupi služili su kao poruka ostatku tima da nema povlašćenih.
Eksplozivan je i strastven u svom poslu, ali nije diktator. Tokom tajm-auta je moglo da se vidi kako Furnije crta akcije, a Barcokas to sluša sa uvažavanjem. I uspeo je Barcokas da „skocka“ sve onako kako je zamislio.
Nikad Furnije nije zamerio Barcokasu na ponašanju, objasnio je da obojica imaju vrelu krv, a na pitanje o postojanju „toksičnog odnosa“ sa trenerom, Francuz je rekao da među njima postoji isključivo veliko poštovanje i zajednički jezik.
Filmsko bekstvo iz zatvora
Ponosno je Jorgos Barcokas govorio o svom ocu, Andreasu, iako je mnogo propatio u detinjstvu zbog njegove političke prošlosti
Bio je Andreas Barcokas istaknuti član komunističkog pokreta (KKE) i posle građanskog rata je bio zatvoren u ozloglašenom zatvoru Vurla, u Pireju. Tamo je bio organizator jednog od najspektakularnijih bekstava.
Bekstvo se odigralo 17. jula 1955. godine, kada je grupa od 27 političkih zatvorenika, predvođena Andreasom, prokopala podzemni tunel koji je počinjao direktno ispod kreveta Jorgosovog oca. Zatvorenici nisu imali profesionalni alat, pa su tunel kopali kašikama i malim džepnim noževima. Da stražari ne bi primetili šta se dešava, iskopanu zemlju su danima iznosili u malim količinama, a skrivali su je unutar saksija sa cvećem i lavora za pranje u zatvorskom dvorištu.
Pošto su uspešno prošli kroz tunel i izašli na slobodu, pokrenuta je masovna potera. Država je raspisala novčanu nagradu za njihove glave. Uspeo je Andreas Barcokas da ostane na slobodi samo dva-tri dana, pre nego što su ga prijavili građani, privučeni nagradom.
Često se pominje da je upravo ovo bekstvo iz zatvora Vurla poslužilo scenaristima kao delimična inspiracija za kultni holivudski film „Veliko bekstvo“.
Jorgos Barcokas je rođen deset godina posle ovog događaja (1965), ali je zbog očeve političke prošlosti propatio u detinjstvu jer je Andreas kasnije, tokom vojne diktature u Grčkoj (1967–1974), ponovo bio proteran na izolovana ostrva.
Jednom prilikom je Jorgos za oca pričao da predstavlja legendarnu figuru u njegovom životu. Sada je Jorgos Barcokas legenda Olimpijakosa. Doživeo je da ga igrači bacaju uvis. Zaslužio je.
Giorgos Bartzokas tossed in the air as Olympiacos lifts the EuroLeague trophy 😁🏆 pic.twitter.com/rhV6nTMQUc
— Eurohoops (@Eurohoopsnet) May 24, 2026
Foto: Profimedia